Sve što ste znali i niste znali ili ne znate uopće.
___________________________________________
Ovaj njemački pjesnik, romanopisac i esejist,nagrađen Nobelovom nagradom 1946., u naše vrijeme jedan je od najutjecajnijih pisaca na intelektualno previranje mlađe generacije,kod koje je dosezao razmjere kulta,i jedan od najčitanijih pisaca našega doba.
Rođen u wurttenberškom gradiću Calwu kao sin protestantskog misionara Johannesa i Marije, kćeri poznatog indologa i misionara,sazrio je u intelektualnoj sredini nalik onoj iz kakve su ga poniknuli Holderlin i Nietzsche. Klasičnu gimnaziju završio je u Goppingenu. Odlučivši biti samo piscem, napustio je studij teologije u evangelističkom seminaru u Maulbronnu da bi 1894. i 1895. proveo 15 mj kao praktikant u tvornici satova u Calwu. Satovima se neko vrijeme bavio i engleski filozof Herbert Spencer.
Hesse je poslije izučavao knjižarski zanat u Tubingenu.
Godine 1911. ovaj borac, ratnik ( što je ger. značenje njegova imena) boravio je u Indiji u društvu slikara Hansa Sturzeneggera. Sljedeće godine zauvijek napušta Njemačku i s obitelji se seli u Bern. Početkom Prvog svjetskog rata javlja se u dobrovoljce, ali je proglašen nesposobnim. Kasnije djeluje kao dobrovoljac u redovima Crvenog križa.
Godina 1916. bila mu je posebno potresna. Te godine umro mu je otac, žena mu je oboljela od shizofrenije, obolio mu je i sin, a on je dobio prvi slom živaca i prošao je kroz prvi psihoterapijski tretman.
Prve uspjehe donjeli su mu romani Peter Camenzind(1904.), Pod kotačem(1905.), Gertrud(1910.) i Rosshalde(1914.) koji su prikaz njegovih mladenačkih sukoba s ocem, školskom stegom, društvom i brakom; tu sljedi tradiciju njemačkog realizma. Zbog svojih pacifističkih članaka i protesta protiv nacionalističke ideologije i ratnog osvajanja pred Prvi svj. Rat doživljava oštru osudu javnosti pa se povlači iz javnog života i Njemačke i zauvijek se nastanjuje u Švicarskoj čije je državljanstvo dobio 1923. Potresen ratom i nizom osobnih promašaja,njegov je daljnji osobni i književni put usmjeren u ostvarenju vlastita identiteta. Između pisanja prvog i drugog djela Siddharte zapada u tešku duševnu krizu i na rubu je samoubojstva. Prolazi tretman psihoanalize kod prijatelja Carla Gustava Junga.
Pod pseudonimom Emil Sinclar objavio je 1919. roman Demian koji oduševljava poratnu omladinu. Roman navješćuje propast Europe. Hesse obnovu očekuje s Istoka iz domovine i mladosti duše.U romanu on spaja svoj prosvjetiteljski humanizam s mistikom. Te godine žena mu je upućena u duševnu bolnicu. Djecu zbrinjava kod prijatelja, a on se seli u Montagnolu.
Ovaj neoromantičar u svojim je romanima spojio psihoanalitičke teorije i indijsku filozofiju, što ne iznenađuje jer su mu djed i otac bili misionari u Indiji koju je i sam posjetio. To se vidi u romanu Siddharta(Siddharta bla bla znamo tko je) u kojem živopisno opisuje put mladog Indijca koji misli da će nirvanu postići predajući se askezi i pustinjaštvu, koji se opire autoritetima i spreman je na sve kako bi sačuvao vlastite nakane. Ovu mitsku priču hipici su proglasili svojom Biblijom.
Hesse je, misli Zoran Glušćević, na čudesan, opojan i mističan način uveo u književnost veliku temu prijateljstva. Prijateljstvo je za njega veoma često značajan ili čak presudan čimbenik osobnog. Prijatelj će pružiti mudar savjet ili spasonosnu ruku podrške, on će izgovoriti možda samo jednu, ali spasonosnu riječ, koja otvara oči, on će biti s tobom i bdjeti nad tobom kao tvoj nepodmitljivi anđeo čuvar. Dakle, prijatelj, ne otac ni majka, ni brat ni sestra, ni sin ni kći, ni obitelj ni rodbina. Hesse ne vjeruje u krvne, nego samo u duhovne veze. Umjesto krvnih on je razvio čaroban sustav duhovnih odnosa. On vjeruje samo u one veze koje se uspostavljaju na temelju slobodne, uzajamne duhovne komunikacije i privlačnosti koja djeluje između ljudi kao duhovnih bića.
Treba znati da je Hesse u roditeljskom domu stekao gorko iskustvo, da je iskusio bol i patnju i kao dječak i kao mladić; u svojim mučnim i kritičnim situacijama nije imao nikakvo razumjevanje ni podršku. Otuda kod njega mitologiziranje prijateljstva. Stoga je on njegovao brojna i iskrena prijateljstva. Zadržimo se samo na dva najmarkantnija: s njemačkim književnikom Thomasom Mannom i švicarskim psihoanalitičarom Carlom Gustavom Jungom.
Gluščević piše o jednoj epizodi iz prijateljskog odnosa Hessea s Mannom. Zajedno su sjedili u dužem razgovoru uzajamno se simpatizirajući, kako dolikuje prijateljima, i odlučili ručati, ali za odvojenim stolovima. Više nego ekstravagantan postupak. Povezivala ih je zajednička briga za domovinom i strah za sudbinu čovjeka i svijeta. Sve drugo ih je prije moglo razdvojiti nego zbližiti. Mann je ironičan i skeptik, lišen mističnih i idealističkih iluzija, dok je Hesse njegov antipod, aosoba kojoj su religiozno uvjerenje i idealistička misija najvažnije stvari u životu.
Prijateljstvo između Hessea i Junga niknulo je iz zajedničkog duhovnog korijena i za obojicu je značilo duhovnu investiciju. Saznavši za smrt prijatelja, Hesse je kazao: S Jungom sam izgubio nešto nenadoknadivo. A bili su prijatelje na donekle neobičan način.
Prijateljsko komuniciranje podrazumjeva održavanje i njegovanje stalne komunikacije, duhovne i fizičke. Bez toga prijateljstvo je u opasnosti, makar za obične osobe. Ali to ne mora vrijediti za neobične osobe. Hesse i Jung su živjeli u istoj državi, u Švicarskoj, jedan na sjeveru, drugi na jugu, ne previše udaljeni. Udaljenost nije bila preprekom za češća druženja. Nisu se dopisivali, ne stoga što nisu osjećali potrebu za tim, nego zato što je njima prijateljski odnos značio nazočnost u istoj duhovnoj klimi. Kontakti su prepuštani slučaju, godinama i bolesti. Obojica su bili ljudi koji su voljeli mit na isti način, bili su opredjeljeni za spiritualnu i mitsku stvarnost, budućnost su vidjeli u približavanju Istoga i Zapada.
Gluščević zaključuje kako snažne osobnosti traže dosta prostora oko sebe, a suviše razvijene individualnosti nisu pogodni partneri za običan, svakodnevni kontakt. Snažne osobe djeluju jedna na drugu i oko sebe stvaraju polja dominacije koja se ne mogu ozbječi; ili se podčinjavaju, ili se taru ili se povlače na udaljenost koja osigurava uzajamnu tolerantnost. Običan čovjek lakše podnosi nazočnost jednog velikana negoli jedan velikan prisutnost drugog. Takav je slučaj bio kod njih; jedan je lječnik, egzaktni znanstvenik, terapeut, drugi pjesnik, pisac i duhovni vizionar.
Prvi i presudni dah tolerancije Hesse je doživio u obiteljskom domu (iako je osobno iskusio i bol i patnju). Roditelji su mu bili izrazito religiozni i u tom su duhu odgajali sina, usprkos njegovom opiranju. No, na drugoj je strani kuća široko otvorena prema strancima usprkos suprotnim uvjerenjima. Stranac je bio dobrodošao ma što u svome duhu nosio. Hesseu je otac Johannes bio patrijarhalni apsolutist koji je duhovno koketirao sa strancima uvjeren da oni svojom nazočnošću ne mogu ugroziti njegov autokratski sustav.
Hesseu je djed s majčine strane došao 1836. u Indiju kao misionar. U misionarskoj misiji bio je i Hesseov otac 1865. On je bio nepokolebljiv vjerski fanatik, ali život u Indiji naučio ga je praktičnoj toleranciji u načinu življenja i ponašanja s ljudima. Tako je nastala karakteristična obiteljska atmosfera u kojoj je mladi Hesse odrastao: religiozna isključivost i humanistička širina.
Religiozni pritisak roditelja, oca ponajviše, udružen s očevim neprijepornim autoritetom i uskračivanjem slobode blastite misli, kod mladog Hessea izazvali ravnodušan odnos prema religiji pa stoga on bježi sa školovanja iz teološkog zavoda. Odbacio je religijski fanatizam i očevu dogmatičnost. Ocu je najviši životni cilj bio dopasti se Bogu i služiti mu u Njegovom carstvu. Umjesto religioznih, Hesse se drži humanističkih kriterija. Roditeljima poručuje: Vi ste kršćani, a ja samo čovjek.
Odupiranje religioznom autoritetu i očevoj samovolji doveli su do zapadanja u krizu, u jedno neuravnoteženo stanje s dubokim oscilacijama jer za negiranje očevog autoriteta nije bio psihički spreman. Ta negacija nije odgovarala njegovoj prirodi i njegovom duhu, ali je učinjena u samoobrani. Kasnije je to objasnio vlastitim riječima: Nikada nisam živio bez religije i bez nje ne bih mogao izdržati ni jedan dan. Dospio sam u nepostojano, revolucionarno, mračno raspoloženje koje se smjenjivalo s trenucima najraspojasanije veselosti, zapao sam u najturobniji bol zbog svijeta.
Godine 1926. Hessea je Pruska akademija izabrala za svoga vanjskog člana. On je iz Akademije istupio 1931. riječima: Bojim se da će u sljedećem ratu ta Akademija bitno doprinjeti okupljanju onih dvadeset ili sto poznatih koji će se ponovno po nalogu države, kao i 1914.,lagati narodu o svim životnim pitanjima. Nažalost, pokazao se prorokom. Godine 1934. postao je članom Društva švicarskih kjniževnika, što mu pruža bolju mogućnost da se suprotstavi nacističkoj politici u kulturi te da intervenira za izbjegle kolege. Stoga se ne čudi da su njegova djela u nacističkoj Njemačkoj bila zabranjena. Propašću nacista njegova su djela oslobođena.
Njegova prepiska s istomišljenikom Romainom Rollandom, istaknutim borcem protiv nacizma, važno je ljudsko i kulturno-povijesno svjedočanstvo toga vremena. Umro je u Montagnoli gotovo zaboravljen, da bi krajem šezdesetih godina 20. st njegovo djelo doživjelo golemi preporod u cijelom svijetu.
Prijepis iz knjige Genij i psiha Mate Kuvačića- Ižepe Sljedeći puta kada budete prstom na nekog pokazali radi njegove reakije na bilo šta i blejavo ga osudili ili imali svakakvo mišljenje u sebi sjetite se Hessea i što je proživio i postigao. Jer dakako da nemožeš osuđivati, sam si osuđen a ljudi su različiti te nemaju ta prava na pokazivanje prstima na ikoga zbog ičega. Govorim sveopće
