Henrik VIII., svirep, krvožedan i sladostrastan psihopat, škrtac i rasipnik, tvrdoglav i nestalan, postao je nasljednikom krune i braka s Katarinom Aragonskom kada mu je 1502. umro brat Arthur, vojvoda od Walesa. Bio je drugi sin Henrika VII., prvog kralja iz kuće Tudor i Elizabete, kćeri Edwarda IV. , prvog kralja kratkovječne kuće York. Na prijestolje je sjeo 1509. Visok, snažne građe, atlet, plesač, obećavao je Engleskoj bolja vremena nakon dugog očevog vladanja. Mladi je kraljević nadvisivao svoje podanike i stasom i pameću. Znao se lako dopasti običnom puku. Pjesma govori kako je Henrik znao voljeti čovjeka, a u dobrom društvu vrijeme svoje voli od provoditi. Mogao je napeti luk kao najbolji lugar u državi, a kada mu je francuski ambasador čestitao na umijeću, Henrik mu je odgovorio: Za Francuza bi to bilo dobro. Volio je glazbu, a znao je svirati na svim poznatim instrumentima. Njegov dvor imao je više učenih ljudi nego bilo koje sveučilište.
Radi straha od snažnih europskih država Francuske i Španjolske, Henrik VIII. stvorio je prvi u engleskoj povijesti mornaricu. Dao je sagraditi brodove nimalo nalik dotadašnjima. To su bili brodovi bolje prilagođeni za ocean od nezgrapnih okruglih brodova koje su koristili Španjolci i Portugalci u svojim osvajanjima Novoga svijeta. Bili su tri puta duži od svoje širine (dok su normalni okrugli bili samo dva puta duži nego širi). Imali su momčad izvježbanu za borbu, a iz otvora brodova virila su željezna usta pripravna za ispaljivanje plotuna. Sam je od graditelja tražio da u trupove brodova ugrade teške topove. Novu snagu engleske mornarice prvi su iskusili Francuzi 1545. kada su pokušali provaliti u Englesku, ali ih je Henrikova kraljevska mornarica lako porazila.
Henrik VII i Henrik VIII. isključili su iz Tajnog vijeća sve velikaše koji im nisu bili po volji. U propisu šesnaest namjesnika, što ih je imenovao Henrik VIII. u oporuci, a trebali su vladati u ime njegova sina, nije bilo nijednog peera koji bi to bio duže od dvanaest godina.
Thomas More, latinizirano prezime Morus, pripada prvom pokoljenju humanista. Studirao je u Oxfordu. Bio je nadaren i svestrano obrazovan. Neko vrijeme kolebao se između odvjetništva i karijere u Crkvi. Zastupnik je u Parlamentu za vrijeme Henrika VII., diplomat za Henrika VIII., a , mada je porijeklom građanin, vršio je važne funkcije u državnoj upravi. Bio je jedan od dvojice okružnih sudaca u Londonu, pa rizničar i kancelar vojvodstva od Lancastera. God. 1529 Henrik VIII. imenovao ga je za lorda-kancelara Engleske kao nasljednika kardinalu Wolseyu, koji je otpušten jer nije uspio postići papinsko odobrenje za rastavu kralja od Katarine Aragonske, kćeri Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske. To imenovanje More nije želio, ali ga je prihvatio kad je kralj pristao da ga ne uključuje u postupak rastave. Taj ga vrući krumpir ipak nije mimoišao. Kako, pak, nije htio odobriti kraljevu rastavu braka, sukobio se s kraljem, a kada je svećenstvo 1532. proglasilo kralja za vrhovnog poglavara anglikanske crkve, dao je ostavku na kancelarsko mjesto. Naime, već je ranije papa Klement VII. na Henrikov zahtjev da mu odobri rastavu braka, odgovorio poznatom izjavom: Non possumus(Ne možemo). Treba znati da je pitanje braka bio tehničke naravi budući je Henrikov brat Arthur, princ od Walesa, bio je njen prvi suprug, a Henrik ju je dobio zajedno s prijestoljem. Prethodni je papa bio dao dozvolu da se ona uda za Henrika, a sada je od pape Klementa traženo da izjavi kako brak nikada nije bio valjan i da je Henrik još uvijek neženja(on je, ustvari, tada htio oženiti Annu Boleyn). Henrik od Katarine nije mogao očekivati nasljednika, a jedino dijete bila mu je kći Marija, no on se plašio da ona neće nikada doći na vlast jer Engleska još nije upoznala ženskog vladara. Papino odbijanje da Henrika oslobodi braka nije bilo načelno jer je on nedavno dao razvod Henrikovoj sestri Margareti, kraljici Škotske, zbog mnogo manje opravdanog razloga. Razlog je bio u tome što su Rim 1527. opljačkale čete Karla V., njemačkog cara i španjolskog kralja, koji je bio nećak Katarine Aragonske i njen zaštitnik. Papa se očito nije želio zamjeriti trenutnom gospodaru Italije.
Godine 1534. More je pozvan da maloj kćeri Henrika i Anne Boleyn prizna pravo nasljesdstva, što je on bio spreman učiniti jer je Parlament tako odlučio, ali je poput Johna Fishera, nadbiskupa iz Rochestera, odbio položiti prisegu kralju, u obliku u kojem je bila sročena, jer ga je ona obvezivala da kralja prizna za poglavara anglikanske crkve i odrekne se papina autoriteta u vjerskim pitanjima. Na Morea se može primijeniti jedna izjava spartanskog kralja Agelizaja koji je, na pitanje kako čovjek može živjeti sasvim slobodno, odgovorio: Prezirući smrt.
Nakon toga Henrik VIII. ga je zatočio u londonski Tower, optužio za izdaju i dao mu odrubiti glavu. Na samomstratištu, prije negoli je krvnik zamahnuo sjekirom, More je kazao: U smrt idem kao kraljev vjerni sluga, ali prvo Božji.
Moreovu sudbinu podjelio je i John Fisher, koji također nije htio poništiti kraljev brak s Katarinom Aragonskom,a nije priznao ni pravo na nasljedstvo kćeri Anne Boleyn, jer se Henrik VIII oženio bez papina oproštenja, čime bi, da je to uradio, kralja priznao za poglavara anglikanske crkve. I njega je Henrik dao zatvoriti u Tower.
U međuvremenu ga je papa Pavao III imenovao kardinalom što je kralja razbjesnilo. Fisher je optužen za izdaju, izveden pred sud i osuđen. I nad njime je, kao i nad Moreo, izvršena gladii poena(kazna mačem), što znači da je pogubljen odsjecanjem glave.
Nisu bile jedine žrtve povezane s Annom Boleyn. Elizabeta Barton, vizionarka i znana kao Svetica iz Kenta, tvrdeći da je u vezi s Bogorodicom, prorekla je kraljevu smrt ako se oženi Annom Boleyn. Henrik je problem riješio u svome stilu. Dao ju je izvesti pred sud i njoj je 21.04.1534. odrubljena glava.
Anglikanizam(naziv za vjerovanja i obrede Engleske crkve) započeo je kralj Henrik VIII. kada je Englesku crkvu izveo iz zajedništva s Rimskom i stavio je pod svoje vlasništvo Aktom o supermaciji. On je želio katoličanstvo bez pape. Imenovao je sebe papom; svečenici su ga morali proznati za vrhovnog poglavara. Tako je nastala nova,anglikanska, crkva, protestantizam s prelatima i biskupima, bez redova i samostana. Raspustio je katoličke samostane u Engleskoj i konfiscirao njihovu imovinu, kao i brojna imanja plemića koji su ostali vjerni katoličanstvu. Vješao je i odrubljivao glave. Ali u isto vrijeme spaljivao je i protestante koji nisu vjerovali u pretvaranje vina i kruha u krv i tijelo Kristovo. Zaista je bio vladar u domu(u duhu latinskog značenja osobnog imena). Po mnogočemu nalik romskom caru Konstantinu I. Velikom.
Jedino je uspješno prkošenje vladarskoj kući Tudora da određuju vjeru svojih podanika, bio je otpor tri stotine protestantskih mučenika koji su spaljeni za vladavine Marije I. Tudor, kćeri Henrika VIII. koji je dobio u braku s prvom suprogom Katarinom, udane za španjolskog prijestolonasljednika i od 1556 kralja Filipa II. Pristala je uz papu i krvavo progonila protestante (ustanak u Kentu 1554.) pa je dobila nadimak Krvava Mary.
Dugogodišnje obavljanje vlasti i obožavanje prekorilo je Henrika u samoživu neman koja je kročila preko tijela starih prijatelja inovih neprijatelja.
Thomas Cromwell, sin pivara koji se potucao po Italiji i Flandriji kao najamnik, trgovac i lihvar, potom savjetnik kardinala Wolseya, stupio je kraljevu službu 1531. nakon Wolseyeve smrti. Bio je najrpije savjetnik, potom ministar financija, a od 1534. državni tajnik. Imenovan je peerom i grofom of Essexa. Ambiciozan i beskrupulozan, provodio je kraljevu politiku vjerske reformacije krajnje energično i bezobzirno. Proveo je sekularizaciju crkvenih imanja i crkvu podvrgnuo kraljevom apsolutizmu. Uveo je crkveni porez. Engleske crkva je postala duševno ministarstvo države pod kraljevom upravom, a Henrik zamjenik na zemlji.
Prvu ženu, Katarinu Aragonsku, Henrik je zatvorio u smaostan. Početkom 1533. oženio je Annu Boleyn, a u svibnju je novi nadbiskup, Thomas Cranmer, poništio vjenčanje s Katarinom Aragonskom(umrla je u zatočeništvu 1536.) a u rujnu se već rodila princeza Elizabeta. Annu Boleyn optužio je za preljub i dao je ubiti 1536. Potom je zaprosio ruku milanske vojvotkinje Cristiane, nećakinje cara Karla V., koja je upravo ostala udovica. Bez želje za novim brakom s tiraninom, ona je emisaru odgovorila: Kažite vašem kralju da, nažalost, imam samo jednu glavu koja mi je vrlo potrebna. Stoga odbijam ponudu. Poslije Anne Boleyn oženio se s Johanom Seymour koja mu je rodila sina Edwarda, ali je pri porođaju umrla. Annu od Klevea uzeo je za ženu nakon smrti Johane ali jei nju brzo otjerao. Sljedeća žena, Catherina Howard, završila je na stratištu kao i Anna Boleyn. Jedino ga je posljednja, Catherina Parr, nadživjela i po tome postala slavnom.
Kod izbora nove supruge Anne, sestre vojvode od Klevea, odlučujuću ulogu imao je Thomas Cromwell, jer je računao na vojvodu koji je i inače bio pijun u njegovoj politici stvaranja alijanse protiv jakih protivnika protiv Francuske. Henrik Annu od prvog dana nije mogao podnjeti te je, da bi dobio slobodu, zatražio razvod od nje. Želja mu je bila udovoljena. Ova je greška(brak) uništila Cromwella što je njegovim protivnicima omogućilo da kralja dobiju na svoju stranu pa je i on optužen za veleizdaju i 1540. skandal.
Pošto je obolio, Henriku savjetovaše da legne u krevet i da ne prima nikakve posjete. Savjet je odbio riječima: Postoji mogućnost da kralj Engleske umre, no on ne smije biti bolestan.
U to je vrijeme kralj postao veoma opasan, uvijek je bio tajanstven i sumnjičav, pokazivao je sve znake paranoje. Vjerovao je da on u svemu vodi glavnu riječ, a zapravo je bio često žrrtva manipulacija od onih koji su znali napajati njegovu sumnjičavost. Bio je najstariji europski kralj, pun iskustva i sposobnosti, ali mu je nedostajala vizija koja bi mu omogućila da postane velikim čovjekom. Njegovi temperamentni ispadi bili su uzrokovani, kako je on mislio, nezasluženim nesrećama i lošim zdravljem. Postajao je nemiran, nepredvidiv, počesto melankoličan i depresivam. Uglavnom je bio mrzovoljan i skoro uvijek nestrpljiv. Nakratko, 1540.-42., obnavlja svoju mladost brakom Chaterinom Howard,starom 20 godina, ali dovoljno glupom da kao kraljica provodi slobodan život što ju je odvelo krvniku. Ovo je kralja skoro dovelo do potpunog sloma. Nakon toga je postao zaista žalostan i ogorčen stari čovjek iako se oženio još jednom, staloženom i poslušnom Catherine Parr koja ga je jedina nadživjela.
Njegova spihička ruina postala je kompletna.
Poslije Cromwellova pada, što je zažalio, on je postao jedini kreator politike. Politika u rukama bolesnog, nesretnog i nasilnog čovjeka nije imala šansi biti obzirna i prosperitetna, što se obistinilo. Upućen na sebe samog, on se koncentrirao kako održati državu ujedinjenom poljuljanu tenzijama između religijskih frakcija, a i sačuvati ugled slavnog monarha pred očima svijeta.
Henriku je trebala ljubav, topla ruka i zagrljaj. Ako žena, onda žena čvrsta stava koja ga je mogla primit, obuzdat, razumjet bilo kakav da je bio prema ljudima. Obično ljudi bježe od takvih ljudi al bi trebali prilazit a ne bježat. I onda se još tu nastavi žena koja ga prevari.. mislim, majkomoja kakvih sve ljudi ima. dobro, to je tek početak kakvih sve ljudi ima. Dabože da nisam na Henrikovoj strani totalno al svi imamo u sebi i dobro i loše i to treba skontat a ovaj je bio totalno izgubljen. Zato se toliko ženio. Očajnički je vikao "Upomoć" svaki puta pred oltarom. Htio je da ima moć na krivim poljima jer na najvažnijem je bio jako jako slab. U nećemu se morao dokazivat al je radio na pomalo kriv način.
