PISMA
Srijeda, 18. Novembar
Majko, Pri pomisli na tebe osjecam se nekako tesko i turobno, Ne znam kako, ali osjecam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje sluzbe covjecanstvu nisu mi donijele nista do uvreda i ponizenja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam cuo nesto sto vec duze vrijeme kroz san cujem u svojoj sobi. Cuo sam glas koji ko da moli. Jutros sam otjerao san sa ociju i pritvrdio da glas dolazi odsvakud i da nemogu odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome nesmijem pricati DR. Layonelu jer ni njemu vise ne vjerujem. Cuo sam da je posjecivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.
Cetvrtak, 19. Novembar
Opet mislim na tebe, majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas cu pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kuci u domovinu krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tuzbalicu sam ponovo cuo sasvim budan i svjestan. Jos sam razuman.
Petak, 20. Novembar
Nisam pisao u ured za patenete, dosao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu licno svoje naume. Rakao je da zali, ali da se termini nemogu pomjeriti s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otisao sam do vodopada i rekao svijim momcima da okrenu turbine da provjerim jeli sve spremno. Ja sam odlucio da covjecanstvu dadnem ono sto mu pripada i vracam se u Evropu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuce. Shvatio sam sad na kraju da je covjecanstvo ovisno o vladama i da pojedninac ne moze sam podijeliti svijet. Ali onaj cudni glas me brine. Znam da nesto znaci i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa necim trancendentalnim.
Subota, 21. Novembar
Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospodjica Nora je otisla po mome nalogu u lucku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, Odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuce. Racunam da mi treba oko deset dana ili dvije nedelje najvise. Danas sam usao u kongresnu zgradu i na sjednici sentaora zamolio za par minuta paznje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Trazio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog postili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jacom od obicne, upravo onako kako sam najavio. Izasao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih vec za covjecanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao u svijetiljke i ceka da «moja» bezicna struja dodje sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovog svega. Osjetio sam da struju neko ili nesto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao «mojim» otkricem, nesto sto je oduvijek postojalo, a da je asmo meni dato nadahnuce da to uokvirim i covjecanstvu objasnim. Umjesto srece i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nesto veliko u zivotu propustio. Nesto kao da sam izostavio, kao da nisam nesto ponudjeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam nasao ili nisam htio da je nadjem. To ima veze sa onom maurskom tuzbalicom, siguran sam sada.
Nedelja, 22. Novembar
Ovo pismo neces nikada dobiti majko. Neznam zasto ga pisem tebi koja ga vise nikada procitati nemoze. Neka ti je lahka zemlja majko moja, i oprosti mi sto su me moji putevi odveli od tebe, pa ti nemogu doci ni na sahranu. Ovi ljudi nisu bili spremni jos prije dvije godine da shvate da struja moze da se prenosi i bez zica. Mozda bi tada proveli nesto vise zajednickih trenutaka. Sada su eto vidjeli da moze, ali opet je nece stoljecima znati koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisama i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na Gosp. Edisona. Tako sam ravno dusan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se mozda i jedio, ali sada vise ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drzi pod kontrolom i da je «moje» otkrice jos prerano doslo za covjecanstvo. I ustvario ono uopste nije «moje». Znam da to neko nadzori sve i da ima plan, pa sam mozda i zato ravnodusan. Moj brod u Lisabon polazi u 10 sati. Kola me napolju cekaju. Ovo pismo cu ostaviti na grob, majko, kad stignem u Miovac, nase seosko groblje. Sad vjerujem u ono u sto nikada nisam, da si tamo negdje jos uvijek «ti» i da tvoj zivot nije zauvijek prestao. Sad mi je i zao sto nisam htio nikad da se druzim sa Turcima, jer oni su iste onakve tuzbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorija. Sada se sjecam da su oni znali puno vise nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijese jalova. Moli tamo za mene, majko, ako mozes, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dusu svoga sirotog neukog sina.
