______________________________________________________________________________
Veoma je teško sažeti povijest i rad jednog velikog benda koji se već 20 godina nalazi u glazbenim vodama kao što je Paradise Lost. Sami počeci ovoga benda sežu u daleku 1989. godinu u mračan i maglovit Yorkshirse kada hrpa klinaca pod utjecajem Kreatora, Morbid Angela, Confessora i Celtic Forsta odluče stvoriti svoj bend. Budući da su bili pod utjecajem ektrenmog vala metal muzike, tako i Paradise Lost na svojim demoima sadrži poprilično "prljav" i agresivan death metal zvuk sa death vokalima ali sa morbidno depresivnom tematikom. Stvoren je takozvani Death/doom žanr kojeg su vjerno pratili, uz Paradise Lost i My dying bride i Anathema, poznati kao Unholy Trinity.
Raniji demoi uvjetovali su potpisivanjem ugovora za Peaceville Records te se objavljuju samo 2 albuma za tu kuću (Lost Paradise i Gothic) koji im donose relativnu popularnost van matične države. Shades of God je idući album koji sadrži posebnu "dubinu" i veoma melankolične stvari prožete oštrim rifovima i manijačkim bubnjevima, a sa albuma su uzete 2 stvari za koje se radi video spotovi. Jedna od tih stvari je As I die, pjesma za koju fanovi slove kao himnu ovoga benda i kao stvar koja je bend proslavila. Zanimljivo je da bend do zadnjeg trena snimanja albuma nije htio tu stvar staviti na album, misleći da odskače od njihove muzike. Iduća 2 albuma su posebno važna za bend. Naime, riječ je o Icon i Draconian Times albumima, koji su bend ektremno vinuli u zrak i postavili nove standarde benda. Napušta se death metal shema i uvode se clean vokali sa puno atmosferičnih melodija a posebna pažnja je dana produkciji. Albumi su ubrzo postali hitovi, omogućavajući bendu veliku turneju (Europa, Južna amerika, Japan) u sklopu koje su i nastupali na ondašnjem velikom Donington festivalu 1995. godine. Albumi te ere su jednostavno savršeni, bez mana, bez dodatnik komplikacija, sa jednim mistično-božanstvenim zvukom koji daje poseban štih njihovoj melankoliji, a kritičari navode da su ti albumi zaslužni za stvaranje odličnog temelja za gothic metal koji je potom uslijedio na metal scenu.
Godine 1997. bend šokira svoje fanove i kritičare. Pojavljuje se jedan moderni i ne-metalski look sa kratkom i urednom kosom, a samim time i posve novi i moderan zvuk. Band se prima novog pristupa svojoj muzici, dopuštajući prodiranje Depeche mode utjecaja u njihovu muziku. Upotrebljavaju se klavijature i koketiranje sa elektronikom, i time nastaje One Second album - moderan i zreo uradak koji je melankoliju i depresiju prikazivao na jedan ne-direktan i ciničan način, kritizirajući ljudske odnose i osobne tragedije pojedinca. Album je imao ogroman uspieh u Njemačkoj i Švedskoj (bio je u top 10 albuma u tim zemljama) a bend se suočava sa gubitkom starih fanova koji nisu prihvatili nove ideje i napuštanje metal standarda. U tom modernom zamahu bend se sve više okreće elektronici i njihov glavni gitarist - Gregor Mackintosh prelazi sa gitare na synth klavijature, što dovodi do potpune dominacije elektronskog zvuka u fabrike muzičkog izražaja. Tako nastaje Host album koji je našao na ogromnu kritiku fanova, proglašavajući da razočaravajućim iako je album sa mog osobnog stajališta fenomenalan i besprijekoran.
Očito je da je i samome bendu falio malo žešći zvuk pa na idućem albumu - Believe in nothing dodaju žešće rock rifove a elektronika je pomaknuta malo u stranu, što je rezultiralo odličnim modernim albumom a video spot za stvar "Mouth" našao je svoje mjesto na redovitom rasporedu MTV-ja. Modernizacija i progresija benda ne jenjava i nastaje Symbol of life album koji jednostavno sadržava sve dosadašnje moderne elemente benda. Album je podosta osoban i mračan, a tema koja je najzastupljenija je sumnja u samoga sebe i razočaranje u modernom svijetu kao i autorova poruka da mrzi novogodišnje proslave (No celebration pjesma). Nakon tri godine dolazi do "metaliziranja" zvuka što donosi nove masne rifove i ubijanje zvučnih organa. Deseti album koji nastaje zove se jednostavno "Paradise Lost" i vraća bend da njegov tron. Melankolična atmosfera je opet uspostavljena a bend se vraća u svoje mračno izdanje. Engleski crnjaci opet šire svoj prijezir prema svijetu i steču sve veću popularnost diljem svijeta.
A veliki pothat tek sljedi - izdavanje In Requiem albuma koji je bendu dao odlične kritike a stari fanovi ostali iznenađeni onime što su čuli. Bend je napravio odličan i jako mračan album na tragu starih vremena, koji je u mnogim časopisima proglašen za izdanje mjeseca. Opet je ostvarena ona atmosfera koja je sačinjavala mistiku Draconian times i suptilnu agresiju Icon albuma. Desperacija i očaj opet su dovedeni na posebnu razinu a bend je uspostavio i potvrdio svoju vladavinu u melankoličnom svijetu. Moderan, mračan i osoban su glavne karatkeristike novog Paradise Losta, a nimalo ne sumnjam da će idući uradak biti na očekivanoj razini. Zanimljivo je napomenuti je bend tokom povjesti imao savim solidnu koheziju članova iako su imalo jedino problema sa bubnjarima - danas je u bendu trenutno četvrti bubnjar u povijesti benda!
No što je to što fanovi ovoga benda toliko vole kod njih? Kroz 20 godina rada bend je promjenio nekoliko stilova i beskompromisno mjenjao svoj zvuk bez obzira na negativne kritike. Radili su onako kako su htjeli, i nisu pogriješili. Paradise lost je sinonim za evoluciju melankolije, bez obzira na koji način ju interpretirali. Oni su svijet za sebe i pravi fan se uvijek nađe negdje unutar tog svijeta, potpuno zarobljen i zapanjen. Paradise lost su pravi primjer kako englezi mogu odlično predočiti sivilo koje ih okružuje ali opet i veličanstvenost tog sivila, na jedan svoj osebujan i ciničan način koji i Boga može natjerati da se izgubi u svome raju.
*Albumi:Lost Paradise (1990)
Gothic (1991)
Shades of God (1992)
Icon (1993)
Draconian Times (1995)
One Second (1997)
Host (1999)
Believe in Nothing (2001)
Symbol of Life (2002)
Paradise Lost (2005)
In Requiem (2007)
