Egzistencija
I kad sjena padne na most neprimjerene temperature, i kad me obuzme onaj osjećaj kao da ću svakog trena poletjeti nekud iznad gora i planina, ti se nećeš osvrtati za mnom, samo ćeš po vlastitim nagonima napustiti samoga sebe.
I sva stoljeća , te minute ove i milisekunde neće više biti važne, niti će imati kakav pojam da sam postojala.
Stajala na vrhovima kamenih blokova, ni da sam ikada obožavala ni riječi ni samoga tebe. Onaj osjećaj kao da ćeš svakog trena zaplesati zajedno s krijesnicama u vrtovima Edena i osjećati kako ti sama noć miluje obraze kao kakva najskuplja svila. I uživati u svakom udisaju i žalovati pri svakom izdisaju...kao da život iz sebe šalješ..želiš samo upijati i upijati, osjećati i diviti se svome postojanju.
Premještala se s noge na nogu. Moguća nervoza. Pogled u daleke konture „predsumračnih“ crta lica neba, oduzimao joj je svaku pomisao na išta drugo. No premještala se s noge na nogu i glasno puhala sebi u bradu, dugo, u ranu zoru.
Pogled joj nije sezao tako daleko, no tamo, u pjenastoj je magli ležao onaj osjećaj i znala je to. Slutila dugo, dugo puhajući samoj sebi u bradu ni zbog čega zamišljenih boja u mozgu da je to tamo predsumračni crtež nečijeg portreta na nebu. Tamo daleko a ništa, to je postojalo.
Samo prazno bijelo platno, ona, na koncu spuštena nogama na dječji teatar komedije i ništa više. Već su joj dugo misli bile isprazne, nepromjenjive. Slomljene.
Prošlo je već 7 sati ujutro, scenarij se promjenio nije. I dalje šarenilo na nebu, mozak napušten. Bijeli teatar. Apsolutno.
Sedam je i tri minute. Prestala se premještati s noge na nogu prije četiri sekunde.
***
„Lotta?“ kuca glas na stara vrata nepotrebne sobe bijelila. Ni šuštanj, ni pomak. U drvenim se daskama izgrebanog poda čulo sitno griskanje podzemnih miševa. Namještaj kao da je bio mrtav, odisao je glomaznom nepokretnošću bilo čega, pa i onoga živoga. Stare teške drvene komode, nefunkcionalan krevet, ogroman svod prosut paučinom, između ostalog i prašina kristalila je čitav prostor. U lijevom kutu, deset lakata od starih vratiju virila je potrgana daska. Doimala se kao lijepo oblikovano željezo omotano korozijom ali je nekako čvrsto i odlučno, rušila sklad uredno poredanih starih dasaka na podu. Jedna daska među stotinama njih i više se ništa nije doimalo kako treba.
„Lotta? Ja sam... Emma.“ Kucne glas na vrata nakon poduže stanke, tako uspavan. Ništa. Ni pomak.
„U sobi nikog nema“ nešto kao šapat, nečujan.
„Lotta!?“ kucne glas naglo, iznenadno kao posljednje naređenje prije pokolja. Nešto kao šapat, kao molba, zapovijed gromoglansog demonskog kuckanja na vrata. Kao nešto...
Sjena je pala, ne tako davno ali u memoriju mi se zaljepila. Bijeli oleandri u mlijeku, ona plava haljina na njenim bedrima.
Sjećam se ali osjećaj... kao da nikada nije ni postojao. Ja znam, kao onda kada je sjena bila tek privid, molitva upućena nikome. Tek u zrak, kroz prozor mutnila trenutne situacije. Sjećam se... što to znači u oceanu neshvatljivih vizija...
___
nisam dobila inspiraciju, već sam danima umobolna pa tko prokonta ovu nedovršenu pričicu svakamudala
